Izdvojeno Struka

Pobjedite loše navike – štedite

Štednja kao način života i sigurnost za stare dane.
Često se najljepše uspomene kreiraju kada se nema svijesti o posljedicama, osim kad je u pitanju štednja. Život nije trka, svako dođe na cilj u svoje vrijeme. Isto je i sa štednjom. Na Dan pobjede, pobijedite svoje loše navike.

Ako izuzmemo proroke, vračare i kladioničare, teško bi se iko usudio prognozirati buduća dešavanja i ishode. Naravno, postoje zanimanja koja se djelimično bave raznim predviđanjima zasnovanim na naučnim osnovama (meteorolozi, npr.), jer ipak je „plan ništa a planiranje sve“. Međutim, teško se usuditi „prognozirati“, „pročitati“, spoznati i prošlost, koja treba da bude dobra osnova za svjetliju budućnost.

Ako u datom momentu neko ima uticaj i moć, može ubijediti savremenike i buduća pokoljenja u istinitost svog viđenja trenutne stvarnosti. Recimo, u udžbenicima se nalaze sadržaji u koje se vjeruje, bez kritičkog osvrta. Posebno zato što oni i služe da se nešto nauči iz njih, kao i što su namjenjeni populaciji kojoj kritičko razmišljanje i istraživanje ponuđenih sadržaja nije nešto usađeno u vaspitanju, tradiciji, niti uneseno u genski kod. Na ovim prostorima, uvriježeno je vjerovanje, a ne konstantno preispitivanje.

Banalan primjer: do prije ratova 90-ih godina, na prostorima tadašnje države, u osnovnoj školi se učilo kako je kralj Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, pred fašističku okupaciju, pobjegao avionom u London, i ponio sa sobom zlato. Iz sadašnje perspektive, i bez velikog razmišljanja, mogu se postaviti dva pitanja: koji je avion 1941. godine mogao ponijeti teret od 109 tona, kao i da li je zlato vraćeno državi nasljednici?

Ko ne štedi, plaćaće kamatu

Uglavnom vjerujemo da ne možemo uticati na buduća dešavanja, posebno kada su u pitanju budući novčani prilivi. Generalno, ne samo kada je novac u pitanju, planiranja se znaju zanemariti ili se primjenjuju dvije vrste oprečnih (a ustvari potpuno identičnih) očekivanja i uvjerenja: daće Bog i ne dao Bog.

Kad se razbolimo, tražimo način da saniramo posljedicu, i često ne radimo ništa preventivno da se ne razbolimo. Isto je i sa štednjom, odnosno nedostatkom sredstava: ako ih nemamo kada nam trebaju, onda ćemo plaćati kamatu (kao što su, u slučaju zdravlja, lijekovi). Samo po sebi, takva ponašanja su u ljudskoj prirodi i nisu za osuđivanje: veoma smo pristrasni prema sadašnjosti, budućnost zanemarujemo, a prošlost nas uglavnom i ne zanima. Zadovoljenje sadašnjih potreba ima prioritet nad planiranjem zadovoljenja budućih potreba, jer su ona nepredvidiva, ali samo ako sebe u startu ubijedimo da jesu. Kao što bilo koja osoba ne mora biti kokoška da bi znala šta je jaje, tako i pogled oko sebe u osobe koje su starije životne dobi i spoznaja njihovih problema može dovesti do neprijatnog saznanja da, vrlo lako moguće, i nas čekaju slična iskušenja. Sjajna je stvar što imamo izbor, ali nam može biti nelagodno ako on podrazumijeva odricanje od određenih ugodnosti danas, da bi nam sutra bilo bar manje neugodno. I naravno, odmah možemo opravdati nečinjenje po pitanju štednje, jer „ko zna šta će biti sutra“. Takvo razmišljanje i postupci su potpuno legitimni, samo što povećavaju rizik od nemaštine u budućnosti, kada drugi budu radili za nas, tj. kad budemo u penziji.

” Kao što bilo koja osoba ne mora biti kokoška da bi znala šta je jaje, tako i pogled oko sebe u osobe koje su starije životne dobi i spoznaja njihovih problema može dovesti do neprijatnog saznanja da, vrlo lako moguće, i nas čekaju slična iskušenja. “

Ko štedi , taj i ima

Teško da možemo imati ako ne štedimo. Praktično nemoguće. Svakako da ćemo naći izgovore za nepreduzimanje konkretnih koraka po tom pitanju, jer „nemam sad“, „samo da vratim kredit“, „čim dobijem povišicu“, a ustvari želimo nastaviti ploviti u opijenosti sadašnjeg momenta, ne želeći razmišljati o trenutnoj neugodnosti i svijetloj (čuj, crnoj) budućnosti. Koliko nam kvari standard jedna ili dvije konvertibilne marke dnevno je pitanje koje svako za sebe jedino može odgovoriti, a upravo toliko je potrebno „odvajati od sebe za sebe“ da bi se mirnije dočekala neminovnost: odlazak u penziju. Ovako prostoj računici bi se dalo prigovoriti, jer nemamo svi isti investicioni horizont, ne možemo pobijediti sadašnju inflaciju, itd., tako da će se lako naći razlog da se odluka o štednji prolongira ili nikad ne donese. Međutim, takva odluka nije jednostavna za svakog ko ne želi da mu bude jednostavna. Kad zasadimo sadnicu koja ce biti ogrev za 20 godina, nećemo je svaki dan gledati kako napreduje ili preispitivati svoju odluku o njenoj sadnji.

Nemamo zakonsku obavezu „očistiti iza sebe“ dok radimo, u smislu da obezbijedimo određen nivo sredstava koji ćemo uživati u penziji, kad ne budemo radno aktivni. Kao što imamo obavezu izdržavati svoju djecu, ili očistiti iza svoga psa, što ne pada teško nikom ko ima djecu i(li) četvoronožnog ljubimca. I zbog te ljubavi (ne zbog obaveze), rado im pružamo određeni komfor, nekad i nauštrb svog. Bez obzira na te ljubavi, nema razloga da ne volimo sebe i da ne budemo dobri prema sebi.Često se najljepše uspomene kreiraju kada se nema svijesti o posljedicama, osim kad je u pitanju štednja. Život nije trka, svako dođe na cilj u svoje vrijeme. Isto je i sa štednjom.

Na Dan pobjede, pobijedite svoje loše navike.

Za Likvidno.com pisao: